Bio jedan... Bila jedna...

 

Ovakvi su ljudi iz Hrvatske,

Kad se vide bez šminke i maske:

           Puni mana i vrlina,

           Kakva zapade sudbina

Naše drage ljude iz Hrvatske.

 

Dvije brižne none iz Korčule

Za večerom strašan štropot čule.

           Jedna drugoj preko stola:

           „To su kola Marca Pola.

Putuje u Kitaj iz Korčule!“

 

Jedan bećar iz dalekog Dalja

Tužio se da mu konj ne valja:

           „Kada jašem do Erduta,

           Svaki put mi skrene s puta —

Pa putujem od Dalja do Dalja!“

 

Bila jedna čudna baba s Raba,

Popela se navrh suha graba.

           Poderala grana suknju,

           Napravila grdnu luknju —

Ne silazi s graba baba s Raba.

 

Promućurni slastičar iz Gline

U kolače miješa vitamine;

           Kad građanstvo čuje vijesti,

           Više će kolača jesti —

Zaradit će slastičar iz Gline!

 

Jedan filmski fan u Varaždinu

Prespavao cijelu noć u kinu.

           Ujutro mu blagajnica

           Pet naplati ulaznica —

Neka pamti film u Varaždinu.

 

Bio jedan prijevoznik u Stonu,

Prevozio sol u kamionu;

           Kad raspali preko rive,

           Nigdje nema duše žive.

Nije lako živjeti u Stonu.

 

 

Bila jedna sanjarka iz Pule,

Gradila na oblacima kule.

           Jedino kad bura puše

           Njezine se kule ruše —

Eto posla sanjarki iz Pule.

 

 

Jedan stari udičar iz Ploča

Ulovio na tunju glavoča.

           Kaže ženi: „Lipo sici,

           Pola nami, pola dici;

A ostalo — siroti iz Ploča.“

 

 

Jedan mokri brat iz Duge Rese

Ostario, glava mu se trese;

           Al’ za glavu ni po muke,

           Nego pilcu drhte ruke,

Pa se kese svi iz Duge Rese.

 

 

Neobičan tip u Motovunu

Striže ovce sam, i mota vunu.

           Pa se hvali: „Tko to može?

           Samo ja i Veli Jože!“

Mota vunu tip u Motovunu.

 

 

Bila jedna baba iz Skradina,

Pijuckala iz bukare vina.

           Ukori je njezin stari:

           „Što li tražiš u bukari?“

Baba reče: „Tajnu od Skradina!“

Obolio kum sa Studenaca,

Na postelju meće šest madraca.

           „Star sam čovik, vrime stiže,

           ‘Oću da sam nebu bliže,

Kad me uzme Bog sa Studenaca.“

 

 

 

Reče Đuka: „Ne volim Požegu!“

Pa sagradi kućicu na brijegu.

           U kućicu puče grom;

           Izgorio Đuki dom.

Vratio se Đuka u Požegu.

 

 

 

Jedan razrok čovjek na Sušaku

Najbolje se snalazi u mraku.

           Ali kad se mjesec javi,

           Ima kratki spoj u glavi —

Ne zna više je li na Sušaku.

 

 

Orguljaš iz Belog Manastira

I rukama i nogama svira.

           Pobožno se ljudi krste:

           „Još da samo ima prste!“

Sjajno svira taj iz Manastira.

 

 

Bio jedan bistar đak iz Krapine,

Samo latinski mu malo zapinje.

           Svi mu kažu: „Ti si žrtva

           Tog jezika, i to mrtva!

Ne zna ga ni pračovjek iz Krapine!“

 

 

Jedan čestit sin iz Imotskoga,

Napio se do miloga Boga.

           Ćaća kaže: „Deder, sine,

           Deset puta uz skaline!“

Otrijezni se sin iz Imotskoga.

 

 

U staroga grofa iz Našica

Parkovi su puni stablašica.

           Sablasti u kasne ure

           Igraju se ondje žmure...

Tako priča narod iz Našica.

Jedan časni muž u Križevcima

Na spravišču popevača štima:

           „Misli, bratec, kako piješ.

           Da pajdaša ne poliješ!“

Već je mokar muž u Križevcima.

Jedan gospar, dika Dubrovnika,

Popeo se na vijenac zvonika.

           Ozdol viču: „Skoči, Lero!

           Zašto bi se džaba verô?“

Lebdi Lero iznad Dubrovnika.

 

 

 

Jedan cvjećar u Grubišnom Polju,

Razočaran, izgubio volju.

           U pol noći u snu viče:

           „Cvijeće sadim, korov niče!“

Na nevolju Grubišnomu Polju.

 

 

Djevojka iz starog Šibenika

Jadala se da nema vidika.

           „Kakav vidik, kad ti kosa

           Zaklonila pola nosa?

Počešljaj se — eto Šibenika!“

 

 

Jedan grješnik stiže u Delnice,

Pa postio sve do Pepelnice.

           A korizma kada poče,

           Srijedom ždere, petkom loče —

Hvali Gorski kotar i Delnice.

 

 

Ljutio se privrednik sa Šolte:

„Ne ću više ni klape ni volte!

           Vi, Splićani, amo hote,

           U Nečujam i Grohote —

Svetog Duju gledajte sa Šolte!“

 

 

Jedan vječni student u Lovranu,

Noću bdije, a spava po danu.

           Koristan je, ljudi moji,

           On po nebu zvijezde broji —

Pa ih dijeli svima u Lovranu.

Jedan stari purger iz Zagreba

Razglasio da ima što treba:

           „Svakog dana dva gemišta,

           Ne treba mi više ništa!“

Zadovoljan purger iz Zagreba.

 

 

 

U predgrađu grada Biograda,

Zidar zida devedeset zgrada.

           Svi mu kažu: „Kud ti zađe?“

           A on njima: „Nek se nađe!“

Šuma zgrada oko Biograda.

 

Ima jedan did iz Opuzena,

Svaka mu je druga dvosmislena.

           Pitali ga: „Doklen, dide?“

           „Nisam onde di me vide!“

Oprezan je did iz Opuzena.

 

 

 

Jedan rijedak svat iz Kostajnice

Radio na mjestu podtajnice:

           Zaboravlja svaku tajnu,

           Karijeru gradi sjajnu —

Zahvalni mu svi iz Kostajnice.

 

 

 

Jedna mlada djeva iz Obrovca

U starog se zaljubila lovca.

           Ali majka kćeri ne da:

           „Gdje si našla toga djeda?“

Uzdahnula djeva iz Obrovca.

 

 

 

Nema mira Rašpe iz Trogira,

Kroz Pasike žensku čeljad dira.

           Kad je na red došla Mara,

           Opali mu dva šamara!

Smirio se Rašpe iz Trogira.

 

 

 

Bila jedna starica u Rijeci,

Brinula se o sirotoj djeci:

           Po Korzu se šetala,

           Cijeli dan blebetala —

Pomagala siročad u Rijeci.

 

 

Bila jedna žena iz Vrbovca,

Samo troši i ne štedi novca.

           Muž joj veli: „Dosta, ženo!“

           Ona njemu: „Šuti, beno!“

Stroga bila žena iz Vrbovca.

 

Još je pjesnik htio Vukovaru

Posvetiti pošalicu staru;

           Al’ mu pjesma, kada krene,

           Budi tužne uspomene.

Dužan osta pjesnik Vukovaru.

 

Putovao pjesnik kroz Hrvatsku,

Svima redom podijelio packu;

           Koji nisu među njima,

           Kriva im je rijetka rima —

Jer on voli čitavu Hrvatsku.

 

 

Bilješka

 

Ove su pjesmice nastale po uzoru na englesku poeziju limerick koja se pojavila na početku 18. stoljeća i u pravilu imala opscen sadržaj. Ime joj potječe od irskoga grada Limericka, a najviše ju je popularizirao Edward Lear napisavši Book of Nonsense (1846).